Napomena: ukoliko koristite RSS nema razloga da se stavljate na mejling listu jer ništa osim obavijesti o novom broju i tako dobiti nećete.
 Kasnim... Ali znao sam da će se to početi događati prije ili kasnije i na vrijeme vas upozorio na to, dragi moji prijatelji.
Ovaj put sam radio na pozivnici (naravno da je u obliku stripa od osam stranica) i "službenoj web stranici Marininog i mog vjenčanja". Instruiran sam sa strane bolje polovice da ne odajem adresu te zabavne stranice, ali ipak ću se pohvaliti da imam valjda najuvrnutiju aplikaciju ikad viđenu: onlajn formular za prijavu gostiju. He, he, he... tako je to kad geek priprema svadbu.  Slijedi mukotrpno pozivanje u svatove i završne pripreme, a onda... 27.12. tko živ tko mrtav. Nakon toga ću zasigurno imati više vremena, pa počinjem raditi i na drugom projektu koji imam u vidu, a koji će trebati duuugo i puuuno posla da se realizira, pa o tome kad bude barem napola gotovo. Moram se portuditi ako zbog ničeg, onda da opravdam Macanove superljubazne riječi s njegove stranice: darkomacan.com. *** Ha! Upravo sam, dok sam pisao Uvodnikoblog, dobio odobrenje gazdarice da obznanim kako ću, ako sve prođe u redu, negdje pred ljeto sljedeće godine dobiti nasljednika. Znaci, nema straha za Kajgod ni kada mene više ne bude... Nego ozbiljno, htjeli ne htjeli, takvi nas događaji natjeraju da se zamislimo... Mene, na primjer, da se zapitam koliko je zapravo okrutno krcati ovaj i ovakav svijet s još nove djece. Čim nešto takvo spomenem, Marina me optuži da ne želim dijete i da "što sam ga napravio ako ga ne želim"? Ali, nije da ja ne želim dijete, nego... Kako ono bijaše epitaf Kilgorea Trouta (koji se spominje i u romanu u nastavcima ispod ovog teksta, btw)? "Life is no way to treat an animal." Otkako sam u Zaprešiću, svako jutro putujem vlakom na posao i slušam klince kako razgovaraju: "A... ono... kužiš... e..." itd. i pitam se kako uopće uspijevaju ikada išta reći kada raspolažu s rječnikom od sedam različitih slogova. Naravno, imaju mobitele i 0 kuna tarife... Što će im onda JEZIK da nešto uspiju iskomunicirati ispuštanjem tih nepovezanih šumova. Ali nisu oni krivi. Marina mi kaže da lektiru više ne moraju čitati jer imaju gotove sažetke na internetu koje samo isprintaju, a želju da nauče međusobno prenositi poruke koje imaju neko značenje su davno izgubili. Vjerojatno zahvaljujući onome što je Rick Roderick zvao "obrnuta psihoanaliza". Danas je moderno pljucnuti po Freudu jer svi znamo: "psihoanaliza ima mizerno loš praktični učinak u odnosu na sve druge metode liječenja u psihologiji... bla... bla..." Ali Freud nikada nije ni krio da za uspješnu psihoanalizu subjekt mora biti prilično obrazovan i inteligentan. U ovo vrijeme debila nije ni čudo da psihoanaliza nema nikakvog učinka. Gledano čisto teoretski - njegova teorija da će kompulzivna ponašanja nestati čim ih subjekt osvijesti, odnosno preseli iz podsvjesti u svijest, nije u njegovom djelu potkrijepljena s baš puno dokaza. Uglavnom se radi o njegovoj pretpostavci. Ali ima li boljeg dokaza od "obrnute psihoanalize". Da objasnim pojam: Naravno, ni na TV-u nećete naći puno racionalnog razmišljanja. Uglavnom samo fraze koje su davno izgubile stvarno značenje i ostale su samo podsvjesne šifre, okidači na koje reagiramo. Pošto je Freud psihoanalizom nastojao preseliti što više podsvjesnih motiva u svijest gdje se mogu bolje i učinkovitije analizirati i upotrijebiti, naziv "obrnuta psihoanaliza" za medijsku stvarnost našeg trenutnog društva čini mi se prilično zanimljiv. Sve, ali baš sve, uključujući pobunu postalo je oružje u rukama komercijalista. Uzmite feminizam. Kako je to ono krenulo? Želimo da žene imaju potencijal usporediv muškarcima. Jer, ako će sjediti doma i uređivati se pola dana, teško će se baviti umjetnošću, znanošću itd, zar ne? A kako je završilo? Tako da su se žene izravnale s muškarcima na način da društvo i dalje na njih vrši pritisak da budu uređene, skupo odjevene i manekenski građene, samo što sad i na muškarce društvo vrši pritisak da se šminkaju, gube vrijeme u teretani i kupuju besmisleno skupe odjevne artikle. Nekad su žene išle u posebne škole da uče odgajati djecu i voditi kućanstvo. Jeba me pas ako mi nije žao što ja u školi nisam učio kako mijenjati pelene umjesto što sam učio kako je točno doktor Franjo Tuđman vlastitim rukama protjerao zle bradate Četnike iz Lijepe naše (da, da - u mom udžbeniku u četvrtom razredu gimnazije bila je slika tada aktualnog predsjednika na ratištu, nasmijanog i pouzdanog - li to NIPOŠTO nije bio marketinški trik za odgajanje novih glasača - u četvrtom razredu, naime, navršite 18). Ali feminizam je vješto iskorišten da svi budemo ravnopravni i da nas u školama ne uče ništa što ima ikakvu praktičnu vrijednost ili nas može učiniti boljim osobama. I kako onda da mladi danas razmišljaju? KAD uopće da razmišljaju? Dok se ja vozim na posao ne mogu gledati ni po kupeu vlaka (na svakom raspoloživom zidu su reklamni panoi), niti van kroz prozor jer ni na dvadeset sekundi ne mogu gledati grad, prirodu ni ništa drugo neokaljano jumbo plakatima.  Reče mi Bruno jednom kako on naprosto nastoji ne gledati prema njima. Ali to je potencijalno još opasnije. Ako se sjetimo istraživanja sa subliminalnim porukama, upravo su stvari uočene perifernim vidom preskakale svijest i upisivale se direktno u podsvjest. Gamad nam je ukrala svaki centimetar NAŠEG okružja i oduzela nam svaku šansu da odgajamo našu djecu. Htjeli mi to ili ne - oni će neminovno biti isprogramirani. Nemaju kamo pobjeći. MORAJU ići u školu gdje će ih uvjeravati u njihove prljave laži i metodički im uništavati kreativnost i kritičko mišljenje. Na putu do škole MORAJU gledati reklamne panoe koji im stvaraju iracionalne potrebe. Ako žele razgovarati s drugom djecom MORAJU izbjegavati višesložne riječi i rečenice... Uglavnom, moj strah je ovakav: Jadno malo stvorenje. "Life is no way to treat an animal." *** Od ostalih stvari o kojima razmišljam zadnjih tjedana osvrnut ću se na čudesan slučaj idealizma i perspektivizma! Ja sam, naime, uvjereni idealist kad razgovaram sa ljudima koji ne znaju baš puno o filozofiji, a teški perspektivist kad razgovaram s onim drugima. Nisam baš ni siguran zašto. Vjerojatno zato što kad počnete govoriti iz perspektivističke perspektive (divnog li izražavanja), uhu nenaviklom na filozofski diskurz to zvuči jako relativistički. Znači, i sam vjeruješ da isti strip, ista knjiga ili isti film imaju različitu kvalitativnu vrijednost promatrani iz perspektive ljudi različitih iskustava, klasa ili geografskih zona? I otkud ti onda pravo da tvrdiš da je baš tvoja perspektiva ispravna, bolja od drugih? Nije li na kraju užitak čitanja Zagora jednakovrijedan užitku čitanja tvog ljubljenog Jimmya Corrigana? - pitaju se oni, samo to drugačije izraze. Umjesto da se hvatam antičke filozofije i kvalitete užitaka, pronašao sam novu strategiju: Kad su se antropolozi poput Claudea Lévi-Straussa u prvoj polovici prošlog stoljeća počeli baviti filozofijom, jedno od pitanja koje su nametnuli samozadovoljnoj europskoj filozofskoj eliti bilo je: po čemu ste vi pametniji/bolji od indijanaca koji žive u Amazoniji? Naravno, vi se puno bolje snalazite u gradovima, akademskim krugovima i slično, ali da vas ostavimo preko noći u prašumi, ne bi se živi probudili, dok je njima takav život jednostavna svakodnevica. Po čemu je, dakle, pamet koju posjeduje europski intelektualac kvalitativno superiorna onoj koju posjeduje brazilski indijanac? Odgovor bi mogao ići otprilike ovako: Tako ja nekako vidim položaj kritičara. On ne mora nužno više uživati u umjetničkom tekstu, ali mora biti u stanju bolje razumjeti i mehanizme funkcioniranja umjetnosti i razloge zašto inferiorni konzument uživa u inferiornom tekstu, od tog spomenutog konzumenta. Time i umjetničko djelo koje komunicira s publikom čiji je stupanj razumijevanja i tog i drugih umjetničkih djela viši ima višu kvalitativnu vrijednost od onog koje je nastalo pukom kopijom ili neinspiriranom proizvodnjom (što u pravilu zadovoljava samo publiku koja ili ne prepoznaje te osobine ili ne razumije zašto te osobine narušavaju vrijednost teksta). Time je uživanje u Jimmyu Corriganu užitak višeg reda od uživanja u Zagoru.
*** Najavljen je ovogodišnji CRŠ - Crtani romani šou, za one koji ne znaju - 14,15 i 16.studenog. Ne znam što misliti o njemu pa bolje da ništa ni ne pišem. Gosti su zanimljivi: Žarko Beker, Jules Radilović, Oto Reisinger, Ivica Bednjanec, Rudi Aljinović i Miki Muster. Bilo bi super da se netko i pojavi, čisto da se starci ne osjete zaboravljenima. Ali tko će ga znati... Ja se bojim da im se na predavanjima, ili kako su ih već organizatori namjerili iskoristiti, neće pojaviti ni živa duša. Nisam nešto raspoložen za ilustriranje uvodnika pa, eto, ima malo manje slika nego obično... Sljedeći put se iskupim. Sigurno. 
VI. Inspektor Stevo svojevremeno je volio čitati kriminalističke romane. I Ninđa mu se sviđao. I Lun kralj ponoći. Međutim, Jelenu je čitanje vrijeđalo. Što? Rađe ćeš čitati nego se družiti samnom? Za nju je ta aktivnost bila oblik pokore. Napokon, čita se samo kad morate... Jel znate kak je pisal Ranko Grlen? Mama, nikog živog ne zanimaju tvoje blesave knjige! Kaj ti znaš? Inspektor je učeni čovik. Njega mared zanima... Mama, to nije učena književnost što ti čitaš! To je fantazija. Gluposti! Ma ti buš mi rekal! Pile je mudrije od kokoši? Jel? Inspektor je već prije uočio veliki broj šarenih knjiga na policama iza Martinove majke. I njegova mater je puno čitala kad je imala vremena. Mariju Jurić Zagorku, ljubiće... Ovdje se uglavnom radilo o znanstvenoj fantastici. Svemirski brodovi, laserske zrake, jeftini meki uvezi... Hajdemo se mi držati ozbiljnih stvari! Ti mama šuti, a ti, inspektore, zovi televiziju! Ranko Grlen je napisal knjigu o planeti gdi si moreju viditi jedni drugima kroz oči. Ko da moreju čitati misli, ali to više vide ko na televiziji. Nemreju čuti kaj ki misli neg sam viditi kaj glediju. Ajde tišina! Kakve to veze ima bilo sa čim? I tak su se manje razumili neg kaj se mi razumemo. Vidli bi kaj gdo gledi, pratili, ali nisu mogli se sporazumiti kaj ki misli. Inspektore, hajde telefonirajte pa će ona već ušutiti! Da si ti pametan bi me slušal! Na televiziji budu te vidili al te ne budu razumili! Ali ne znam niti jedan broj... Pa nazovite informacije. Ranko Grlen je bil veliki pisac. Naš najbolji. Napisal je skoro dvesto romana, ali je tiskano sam oko pedeset. Da počnemo s HTV-om? Da, da, sam zovite! Pisal je v tradiciji Kilgorea Trouta, al kaj ti je... Kod nas ne znaju prepoznati genija. Trout je dobil Nobelovu nagradu, a Grlena nigdo ne uzima za ozbiljno. Dobar dan... Vidite... Ovdje imamo... Pardon, da se predstavim - ja sam inspektor Stjepan Pajić. Vidite... Imamo situaciju. Jedan razvojačeni branitelj je uzeo nekoliko ljudi za taoce i... Ne, ne, nismo pozvali policiju... Pa JA sam policija... Da, pozvat ćemo još... Zato što je on tražio... Dobro, nazvat ću vas opet kad bude više policije. Dobro. Napisal je jednu knjigu i o čoviku koji je sve napak mislil. Mislil je od rođenja da se ljudi smiju kad su tužni, a plačeju kad su veseli, da reć "tuga" znači "veselje" i obrnuto. Vikal je kad je bil smiren, šaptal kad je bil ljut. I tak... Bogme ti je on živil sretan celi život jer je mislil kak su svi jako veseli jer se stalno plačedu i kak su svi jako dobri jer su jedni druge non stop terali u vikanje, svađe i plač. Tek pred smrt mu je Stvoritelj svemira rekal kaj je bilo i da mu je on to poklonil da krivo misli jer da je na svetu tolko jada da bi najbolje bilo da je sve naopak. Kažu da ne mogu doći dok ne pozovemo više policije. Kažu da ne izgleda dobro ako snimaju a nigdje se ne vide policijski auti, specijalci, možda i helikopter... Ma oni nisu normalni! Napisal je i jednu knjigu o planeti gdi ima samo deset ljudi pa se svi znaju i med sebum su svi važni. Ali ondak kad saznaju da ima puno planeta i puno drugih inteligencija po njimi, postanu jako tužni kaj nigdo ne zna za njih i ne dolazi na njihovu planetu koja je velika kaj jedna zgrada pa nigdo za nju ni ne zna. Na kraju oni odlete na drugu planetu i hoćedu da ih tam svi upoznaju, ali nikega ne zanimaju jer ih tam ima tolko i tolko sega su vidli da ih tih par s druge planete opće ne tangiraju. Daj više zašuti stara! A mi, inspektore... Što ćemo? Ne znam. Ako pozovem pojačanje, mogli bi uletjeti na silu. Ili imati neke druge zahtjeve. (A mogli bi i meni oduzeti šansu da se proslavim, prešuti inspektor.) Ja samo hoću da svi čuju za mene! Neću nikakve policije, helikoptere... Zovite druge televizije! VII. Ranko Grlen čitav je život proveo kao marginalac na rubu gladi, ali i dalje uporan u pisanju svojih romana koje nitko nije čitao čitavo slobodno vrijeme nakon posla. Bio je oženjen vrlo kratko, ali to je bilo osuđeno na propast i prije nego je počelo... On naprosto nije mogao misliti ni na što osim na svoje pisanje. Slao je rukopise svakom časopisu koji je izlazio u Jugoslaviji, ali nikada ih nije osobno nosio niti pošiljke popraćivao nekakvim komentarima ili reklamama samog sebe. Potajno je žudio za slavom, ali nije se htio boriti za nju. Želio je da ga otkriju slučajno. Ako treba i dugo nakon smrti. Jedino, dakle, što je morao osigurati je da dovoljan dio njegovih djela bude negdje uskladišten da im jednog dana književni stručnjaci mogu ući u trag i napokon ih objaviti u lijepom izdanju sabranih djela. Ako se to dogodi za života, kao Kilgoreu Troutu, još bolje, ali i ako ne... Ni Kafkina sudbina nije tako loša. Jednom kad se djelo otisne u svijet, šansa da će njegova veličina doći na svoje mjesto postoji i to je sve što je važno. U tome je vjerojatno bilo i malo kukavičluka. Pisac koji teži slavi za života riskira da doživi neuspjeh. Pisac kojeg bi zadovoljilo i posthumno priznanje ne riskira ništa. Ako ga i ne otkriju, nikad to neće ni znati. Ranko Grlen napisao je dva povezana romana kontrareligijske tematike. Jedan o Isusu Kristu koji umire zadovoljan jer vjeruje da će uskrsnuti i drugi o njegovim sljedbenicima koji shvate da je sve na čemu su radili i posvetili život bila laž i onda raznim spletkama, ubojstvima, lažima i kojekakvim trikovima pokušavaju, i na kraju uspiju, sačuvati vjeru dijela puka kako je Isus zaista uskrsnuo, samo što je uskrsnut vrlo kratko bio na Zamlji i zatim brzo zbrisao na nebo. Po njemu, Isus je prošao puno bolje. Naravno, Grlen nije bio religiozan. Niti jedan pravovjerni znanstvenofantastičar ne može biti religiozan. Religije na budućnost gledaju kao na nešto što će trajati ograničeno dugo, a onda donijeti stalno i nepromjenjivo stanje blaženstva za pravovjerne i prokletstva za ostale. Znanstvenofantastičar mora vjerovati u vječnost mijene inače njegovo zvanje nema smisla. Grlen je jedan roman napisao i o nezamislivo dalekoj budućnosti kad će sve moguće permutacije atoma i molekula u svemiru već biti iskorištene i kad će doći do opasnosti da se vrijeme počne ponavljati. Međutim, u tom trenutku na scenu dolazi Stvoritelj svemira i odstvara prošlost kako bi spasio budućnost. Uzročno posljedične veze pucaju, a svemir se počinje ponašati po sasvim novim pravilima. Jedino vrijeme kad Grlen nije razmišljao o svojim djelima bilo je kad ih je pisao. Čitavu noć bi ih sanjao, onda bi o snovima razmišljao i analizirao ih dok bi automatski ispunjavao dosadne upravnopravne obrasce na kojima je radio, zatim bi šetao gradom misleći o znanstvenim mogućnostima priča koje je smislio, dok bi pravio ručak nastojao bi osjetiti miris i okus tih dalekih svjetova... A onda kad bi sjeo za pisaću mašinu ili naprosto legao u krevet s kemijskom olovkom, nije više uopće mislio. Sve je već bilo formirano, a sam proces pisanja bio je potpuno nesvjesna, gotovo meditativna, seansa. Sa drugim ljudima se družio negdje do tridesete. Kad se i razveo. U jednom mu je trenutku društvo drugih postalo pokora i više ih nije doživljavao kao osobe. Komunicirao je s njima kao s nesvjesnim strojevima programiranim da se ponašaju kako se ponašaju, ali bez osjećaja i intelekta. Negdje drugdje postoje pravi ljudi. Bio je siguran. I vjerojatno ih je pisanjem pokušao pronaći. Negdje postoje ljudi koji razmišljaju o tome što budućnost donosi i kako će se društvo razvijati. Razmišljaju o beskonačnim mogućnostima različitih oblika življenja na drugim planetama. O različitim stupnjevima svijesti. Pokušavaju zamisliti nadsvijest. Pokušavaju zamisliti jedan vrhunski intelekt koji drži sva fizikalna pravila i makro i mirko kozmosa i kojem su prošlost, sadašnjost i budućnost jednako poznate. Pa intelekt koji je osmislio taj intelekt. Skriveni iza maske robota koji ne razmišljaju, poput njega samog, oni hodaju ulicama gradova, kupaju se u morima i oceanima, vode djecu u vrtić, okopavaju polja... I jedni za druge ne znaju dok ne stvore nešto kreativno. Kao Kilgore Trout. Kao Ranko Grlen. VIII. Ja ne mogu shvatiti da niti jednu HRVATSKU televiziju ne zanima priča HRVATSKOG branitelja, a zanimaju ih španjolske serije i američki filmovi! Zar nema ništa što nas povezuje? Zar nismo isti narod, ista krv? Televizije vam zanima jedino spektakl. Se sićate kaj sam vam pripovedala o Grlenovoj knjigi o vanzemaljcima kaj svi svojim očima snimaju i kroz tuđe oči gledaju televiziju? I oni su mislili kak bi svi trebali jedni druge zanimat, ali njih su mogli zanimat sam osjećaji, a to slika neće prenesti... Stvarno mi te je dosta! Muči! Ali mogli bismo nazvati lokalnu televiziju... Kaj Četiri rijeke? Ma to nije ništa... Pa ako oni zainteresiraju ljude, možda se pridruže RTL, Nova i HTV. Ajde dobro, ali tko uopće gleda Četiri rijeke? Pa ni mi je tu u Mahičnu ne hvatamo baš dobro! Ništa ne možemo izgubiti ako pokušamo... Ovo postaje smiješno, pomisli inspektor. Kao očajnici molimo televizije da nas snimaju, a njih to ne zanima. Treba nam nešto ozbiljno. Možda da ubije majku? Stara je i onako dosadna kao proljev. Ako počne pričati o tom redikuloznom piscu kad dođe televizija, ja ću je sam odalamiti po ustima. Ali bojim se da Martin nikoga neće ubiti... A najmanje nju. Šteta. Kad sam ja prvi put pročitala knjigu od Ranka Grlena nis mogla dojti k sebi od čuđenja. Moret bi i ti na televiziji hteli da se začudiju. Svaki čas negdo nekega oće ubiti i prijeti i kaj ja znam... Moret trebate nekaj drugega podudit. Tišina! Nemam više volje ni vremena za tebe! Uzmite oružje i pucajte kroz prozor. Ne morate nikog pogoditi. Tako će se skupiti naroda pred kućom. Ali će doć i policija! da. Ajde, dobro... Zovite Četiri rijeke. Inspektor Stevo uvijek je znao da vrijedi više nego što na površini postiže. Samo da mu se pruži prilika da se pozabavi pravim slučajem, svima bi to i pokazao. Da, radio je ofrlje i svakako svoje svakodnevne dužnosti. Ali to je bilo baš zato što je neobično talentiran i sposoban. Zašto bi se trudio oko banalnosti kad ima potencijal za velike stvari? Zašto bi pažljivo ispunjavao formulare kad ima kapacitet da pronikne i u najsloženije istine? Ona gamad iz Zagreba to naravno ne razumije. Šalju mu natrag blesave obrasce da ih ponovo ispuni jer je jednu riječ krivo prepisao s nečije osobne iskaznice. Ma molim vas! U ovoj zemlji ne znaju prepoznati talente. Ne znaju prepoznati potencijale. Ovdje budale rade na odgovornim mjestima, a ljudi poput njega propadaju! Samo da mu je steći ime. Ili pobjeći u neku drugu zemlju. Ali to se neće dogoditi dok god je vezan za provincijske besmislice. Televizija Četiri rijeke. Bah! Tko će ga vidjeti na televiziji? Tri susjeda!
Mogu li se uopće predstaviti na pravi način neukim provincijalcima? Hoće li oni znati prepoznati moju karizmu? Stavite me na CNN i preko noći ću postati slavni istražitelj. Ili možda glumac u kriminalističkim filmovima? Ili oboje. Netko na važnom mjestu bi me vidio. Oni tamo imaju takve stručnjake da u sekundi vide kakav je tko. Neka gesta, neki govor tijela... To im je dovoljno. A nema nikakve sumnje da u meni ima nešto jedinstveno. Jasno to osjećam. Ja nisam kao drugi. Ne razmišljam kao drugi. Nisam tako jednostavan, nisam tako glup... Inspektor Stjepan Pajić ispod oka gleda dokaze koje mu donosi CSI ekipa i u djeliću sekunde odlučuje: Kriv je batler! Ali nisam ja! Ja sam bio sa gospođicom Heller! Ona je potvrdila. Da, ali kosa gospođice Heller obojana je bojom u kojoj ima sumpora koji ulazi u kemijsku reakciju sa srebrom i nastaje prah kakav smo našli na mjestu zločina. Ti i gospođica Heller bili ste ljubavnici i odlučili ste se riješiti starog gazde koji je znao za vas! Dobro... Priznajem, vrag vas odnio! Ne može vas se prevariti! Trebao sam znati čim sam čuo tko će voditi istragu... Ali prokleta realnost to ne dopušta. Televizija Četiri rijeke ne prikazuje CSI. CSI je na HTV-u. I RTL-u. Na Četiri rijeke su stari filmovi. Filmovi koji nikoga ne zanimaju. Filmovi koje nitko ne gleda. Halo... Vidite... Hmmmm... Ja sam inspektor Stjepan Pajić, pa ovaj... Imamo situaciju... Vidite... Prava talačka kriza u Mahičnom! ...nastavak u sljedećem broju. |
...prošlu epizodu pročitajte ovdje.     ...nastavak u sljedećem broju.              |
|
lizosom Kako doliči jednom muškarcu, barem bi potajno uvijek morao slušati žene. Dakle bolje mu je da teži superjunaku (ali da nikad to ne postane jer istina, to je bezveze). Quelava A upravo sam te na mcnovom blogu špoto da se primiš posla umjesto 'jaaadni' stava... iko Prvo, čestitke na novim životnim okolnostima, očigledno dobro djeluju na tebe! Stripovi su odlični (pozdravljam odbacivanje olovke) a uvodnik je zabavan i lucidan. Meni su djeca prilično promjenila percepciju svijeta, pa mi život amazonskih indijanaca djeluje privlačnije od života sinekurnih filozofa, koji unatoč sposobnostima analize, metodičnosti i klasifikacije (brr) i dalje nemaju pojma kako biti čovjekom. Indijanci barem znaju koje su biljke u prašumi ljekovite, zapadni čovjek sa svojim partikularnim interesom zna tu prašumu samo posjeći. Ili ala Sting malo tužno o tome zapjevati u svom dvorcu. Holizam je superioran analizi, što se mene tiče. Što se tiče inferiornosti, Zagor je možda inferioran Wareu, ovaj je pak inferioran neznam, Joyceu, ovaj je pak možda dosadan, Zagor može biti zabavan itd. Ozbiljno govoreći, Jimmy Corrigan je ambiciozan strip, time zaslužuje i strožu kritiku. I makar je tehnički fascinantan, ponegdje emotivno snažan i dojmljiv (djedovo djetinjstvo) kao cjelina baš i nije uspio. Mislim onaj kraj nema veze s ničim, totalno je proizvoljan, kao sve je dosad bilo crni mrak pa ajmo ostaviti tračak nade. Za lika koji nije uspio u čitavom romanu izreći jednu suvislu rečenicu. Osim 'umm...'. Srećom, Wareovi noviji radovi mi se čine puno bolji. I još nešto, unatoč ideološkom jazu, Ware u formalnom smislu više duguje Watchmenima i DKR-u nego alternativnom i underground stripu. jurica teško se navikavam na činjenicu da ovaj blog/magazin stvarno čitaju i ozbiljno shvaćaju inteligentni i kritični čitatelji koji me ne poznaju osobno (nisam to baš očekivao kad sam ga počeo raditi), a sad uviđam i da nisam predvidio baš najadekvatniji sistem komuniciranja s vama (ovako svaki put moramo otvarati cijelu stranicu)... morat ću to jednom ispraviti (bojim se u malo daljoj budućnosti - nakon onog projekta što sam najavio). čoro osvrnuo bi se malo na prvi dio tvog uvodnika. Rico Za kurac in svi jumbo plakati kad in je ćaća jurica, viruj mi. Sve ce to bit super, da se jos zivit. mcn Daklem, kritičar uživa više jer ne samo da može čitati nego usput može i masturbirati na vlastitu pamet? To je istina, ja stalno tako ... Pjer Alo stari, evo konačno sam uvatija koju uru viška, pa da malo bacim oko na ovu tvoju stranicu. Vidim da se nisi štedija šta se tiče autoportreta iznad ali moga si biti bar malo blaži prema sebi. Pretpostavljam da će tvoj potomak imati malo razvijeniji vokabular od one dice koju srećeš svakodnevno u vlaku... ustvari to jednostavno znam. joško kaće još?
| |
Kajgod magazin #4
Izlazi povremeno (u nadi da će izlaziti najmanje 5 ili 6 brojeva godišnje).
Stranica testirana na browserima Firefox 2.0, IE 7.0 i Opera 9.21
Autor svih priloga: Jurica Starešinčić
