Uvodnikoblog

Neki su primijetili da se novi Kajgod i nije pojavio baš impresivno brzo.

A što ćete...

Život je danas težak. Kriza i to. U tu svrhu sam dao otkaz, pa kad odradim otkazni rok - valjda će biti lakše.

***

Nova je domena: kajgod.mojstrip.com, i bilo bi dobro da apdejtate RSS-ove: http://kajgod.mojstrip.com/rss.xml

***

Kao dobra vijest, gledajući video snimke Gipija koje je netko postao na nekom forumu ili tako nešto, zaključio sam da je isti gen odgovoran za genijalnost u strip-izražavanju i veličinu ušiju. Drugim riječima: samim mjerenjem veličine svojih ušiju možete doći do neoborivog dokaza da ste ili supertalentirani strip autor (veće od deset centimetara) ili se više ni ne morate bogzna kako truditi jer ništa novo, genijalno i revolucionarno nikada nećete stvoriti.

Mene to, naravno, čini drugim do Gipija. Doduše, tek drugim, jer on je nepobjedivi majstor crtanja stripova i korištenja ušiju umjesto deke, ali i to je nešto...

***

Nego, ozbiljno... Otkako sam upao u stvaralačku krizu što se tiče Kajgoda, ipak sam ponešto i radio. Napisao sam dva scenarija za Sergeja, a radim (scenaristicki) i na necemu superultratajnom sto ne smijem ni ovlaš spomenuti, a kamo li otkriti ikome o čemu se radi.

Jedva čekam vidjeti kako će te stvari ispasti...

Ajmo, dečki, brže! Ima nas nestrpljivih.

***

Još sam radio nešto zanimljivo: selektirao sam animirane filmove za Dane hrvatskog filma.

I bio akter mini skandala.

Ili, drugim riječima, još sam malo proširio nepregledni niz ljudi koji me mrze iz dna duše i žele mi svako zamislivo zlo (pozdrav gospodinu Kreču :-)).

I što sam to tako strašno ovaj put napravio?

Kad sam se požalio prijatelju Tomislavu da ću se opet svima živima zamjeriti jer ću selektirati filmove, on mi je rekao: "Pa Dani su i tak poluamaterski festival. Ti pustiš sve što makar nalikuje korektno odrađenom poslu i pustiš žiri da se dalje bakće s procjenama". Ali stvari i nisu bile tako jednostavne, jer na stolu mi se našlo prilično puno podjednako dobrih filmova (redom odlično animiranih, osrednje režiranih i jako slabo napisanih). Dobro, par ih je iskakalo, ali ostalo... Sve srednja žalost.

I tako ja odlučio jednu od tih "srednjih žalosti" izostaviti sa konačnog popisa jer je jedan gotovo identično osmišljen, a dinamičnije, zabavnije i originalnije izveden, film već našao svoje mjesto u selekciji. Zabavniji se zove Trk i fora je za pogledati, a manje zabavni (zapravo dozlaboga dosadni) se zove (nevjerojatno pretenciozno) Čamac života (Neven Petričić).

U svojih deset minuta metaforičkog prikaza života malog pojedinca (da, pogađate - čamac na moru je metafora života - kako se samo scenarist toga dosjetio?) nema baš ničega duhovitog, intelektualno izazovnog ili barem zanimljivog, pa mi u konačnici i dalje nije žao što sam ga izostavio. Naravno, kompetentna animacija je uvijek plus, ali ne može sama po sebi biti razlog postojanja jednog filmskog djela.

Nego što se dogodilo:
Dok je govorio o svojem filmu Cristobal Kolon (za kojeg još uvijek nisam siguran jesam li ga uvrstio SAMO zato sto mi je Dušan Gačić još uvijek donekle drag), Ljupče Đokić spomenuo je i to izvanredno remek djelo koje je on producirao, a njegov prijatelj maestralno režirao, a koje zagrebačka publika - zahvaljujući zlom selektoru, sjetio se istaknuti - neće vidjeti iako je film dobio vrlo važnu nagradu na festivalu u Kairu.

Ispada da ako film dobije nagradu na nekoj seoskoj priredbi u Indiji to vrijedi više nego da je dobije na Animafestu, jer ono je ipak svijet, a ovo je... doma. Ali dobro. Ja zapravo nisam sto posto siguran ni da gospodin Đokić nije naprosto izmislio tu nagradu (tko može provjeriti - daleko je to?), pošto nikako na internetu ne uspijevam pronaći ni spomen te nagrade, tog festivala ili makar i jednog jedinog festivala u kojem je Čamac života prikazan u natjecateljskoj konkurenciji. Našao sam jedino da je prikazan na nekakvoj revijalnoj projekciji regionalnog filma u sklopu Animateke.

Na kraju su gospoda Đokić i Petričić povukli film i iz "salona odbijenih", pa se gomila zainteresiranih nije mogla ni uvjeriti kakva je stvarna kvaliteta tog uratka, a mene je to malo naljutilo (javno prozivanje selektora me nije uopće naljutilo, štoviše, bilo bi mi drago da se intenzivira javna komunikacija umjetnika i kritičara). Naime, vrli i presveti autori za taj su film dobili priličnu količinu kunica (ne da mi se tražiti, ali sve je to dostupno na internetu - broji se u stotinama tisuća) i nekako mi nije u redu da se drže kao uvrijeđene primadone i rukuju s tim filmom kao da su ga radili u slobodno vrijeme iz čistog entuzijazma.

Zaključak svega ovoga?

Trebao sam, ispada, pustiti sve što su snimili stariji od šezdeset godina, pa neka mnogobrojna publika u SC-u uživa u pretpotopnim metaforama. Naime, neke klinke iz Dubrave koje su napravile dva najmanje podjednako zanimljiva filma nisu se ništa žalile.

A ja, kad se svega sjetim, ponekad jedino mislim kako sam njihove filmove trebao pustiti... Bili su zanimljivi, a možda bi ih uvrštavanje u Dane motiviralo za rad.

Ili sam možda dobro odabrao što sam bio zao i potencijalno loš program animacije sažeo u kratak ali prolazan?

Jel netko bio na projekcijama? Što vi mislite o tome? Više filmova ili manje?

***

Bilo kako bilo, ispričavam se što isporučujem ovako slabašan broj nakon grozomorno duge stanke i nadam se da ću se u sljedećem za to iskupiti.

Bili mi svi lijepo živi i zdravi pa da se čitamo.
(u ovom kontekstu šaljem najbolje želje za oporavak kolegi s posla Damiru Vitezu koji je, uglavnom zahvaljujući kvaliteti zdravstvene zaštite u najoš dragoj zemlji, završio u bolnici jako teško bolestan)

    Moj obračun s njima

Prošli put sam nastupio iz tradicionalističke perspektive, na koju je bilo nekih prigovora, pa ću ovaj nastavak započeti odbacivanjem iste.

Kao što sam prošli put napomenuo, najveći deklarirani neprijatelj Harolda Blooma bijaše Michel Foucault.

Što nije pretjerano neobično.

Dok Bloom vrijednost umjetnosti vidi u stalnom razvoju i nadogradnji, Foucault potpuno odbacuje takvo viđenje povijesti i zahtijeva promatranje iz drugih perspektiva. Primjerice, Bloom praktički ni ne spominje umjetnost nastalu izvan zapadnog kruga (što je malo smiješno ako znamo, primjerice, da su Kinezi koristili notni zapis sasvim sličan našem otprilike tisuću godina prije nego je ta metoda "otkrivena" na zapadu). Odbacuje i umjetnost koja se nije probila do dominantnih akademskih krugova. Odbacuje pučku umjetnost. Odbacuje ideološku umjetnost.

Ukratko, Bloom jako puno toga odbacuje.

Foucault je, nažalost, umro prije nego je stigao osvrnuti se na motive jednog Blooma, pa ću ja morati improvizirati i otprilike iskonstruirati što bi Foucault imao za reći o Bloomovom akademskom, tradicionalističkom elitizmu.

Prvo i osnovno je da se Bloom nalazi na položaju moći.

Prema Foucaultu; gdje ima znanja ima i moći. Moram priznati da mi je taj koncept uvijek bio sumnjiv dok mi ga nije približio, također nažalost pokojni, američki filozof Rick Roderick. Evo primjera:

Kad se netko od mojih studenata ne slaže s činjenicom da su znanje i moć neraskidivo povezani - pardon, trebao bih govoriti informacija i moć, pošto ono što se danas uči na sveučilištima nipošto nije znanje nego gomilanje informacija - ja im kažem da ću im dati lošu ocjenu. Odjednom se počnu slagati samnom. Evo - to vam je primjer. Ja imam MOĆ da ono što ja kažem bude istina u društvenom trenutku i na mjestu na kojem se ja i studenti nalazimo.

Bloom je, dakle, na poziciji moći.

On je sveučilišni profesor i ugledni (+ državnim novcem dobro othranjeni) teoretičar književnosti.

Kao što je neki drugi suvremeni filozof primijetio (a ja se ne sjećam točno tko) - ljevičarske ideje koje prevladavaju na humanističkim sveučilištima zapravo su borba PROTIV promjene u položaju moći ("changing of the guards", rekao bi Bob Dylan).

Nova klasa tehnokratije; IT stručnjaka, inženjera itd. pravično (iako često nesvjesno) traži (kao buržoazija svojevremeno u Francuskoj) da ako već stvara najveći dio državnog kapitala dobije i adekvatno mjesto u položajima moći u državama. Položajima još uvijek dominantno okupiranim humanističkim intelektualcima (pravnicima, politolozima i sličnim). Humanistička inteligencija, dakle, pozivanjem na ljevičarske ideje nastoji ODRŽATI postojeće stanje. Nastoji se othrvati interesima tehnokratije (povećanje proizvodnje, još liberalnije tržište, još dostupnije informacije itd) kako u novom sistemu ne bi oslabila njihova moć.

A u svom malenom svijetu, Bloom nastoji isto - očuvati svoj položaj, auru "sveučilišnog profesora", u trenutku kad se na sve strane ispisuju "drugačije povijesti".

Još malo o Foucaultu i povijesti (isprika onima koji to znaju bolje od mene): po njegovom mišljenju, povijest ne moraju pisati pobjednici. Naravno, one koje danas čitamo, zbog ekonomskih razloga, pisali su oni na položajima moći, ali dovoljno je ostalo dokumenata da povijest možemo promatrati i iz perspektive mase, puka, minezangera, sirotih pjesnika... Bilo koga.

Znači - kroz povijest, velika većina nije uopće imala pravo da se o njima nešto zna.

Kad učite povijest u školi (upravo iz gorenavedenih razloga moj najomraženiji predmet kroz cijelo školovanje) spominjete samo kraljeve, godine... bla... bla... Ništa stvarno bitno. Tko zna kako se zove frajer koji je izmislio mašinu za pranje rublja? Nitko? A što je ostavilo veći utjecaj na vaš život - Aleksandar Veliki ili vešmašina?

Vladari se mijenjaju. Diktature počnu i završe... A nama je na kraju manje više svejedno. Ja nisam primijetio veliku razliku između godina kad je SDP bio na vlasti i onih koje su pripale HDZ-u. Vi? Meni je to sve ista bagra. Mene njihova povijest ne zanima.

A povijest književnosti kako je vidi Bloom, ona koja isključuje šund, pučku umjetnost, umjetnost društvenih manjina itd, povijest je pisana iz jedne vrlo jasne i lako uočljive perspektive: perspektive sveučilišnih profesora.

Kao što je Darko Macan lijepo primijetio u komentaru na prošli Kajgod: Bloom svoje stavove ne argumentira. Zašto je nešto bolje od nečeg drugog, on objašnjava metodom: ono što Akademija (čitaj: ja i moji prethodnici na položaju moći) smatramo vrijednim vrijedno je. Šund je šund(ne bih se složio s Macanovom procjenom da šund ima različito značenje za različite ljude; možda se nećemo složiti za svako djelo je li ili nije šund, ali manje više nam je jasno što ta riječ predstavlja), ali postavlja se pitanje zašto bi šund bio manje vrijedan od elitističke umjetnosti, ako je određenoj grupi ljudi (koja valjda također ima pravo na svoju povijest?) donio određenu količinu zadovoljstva?

***

Na pitanje iz prošlog poglavlja pokušat ću odgovoriti na najneobičniji način...

Ja mislim da upravo Foucault i ideološka kritika, te dvije struje koje Blooma najviše iritiraju i koje uporno pljuska svojim suludim "argumentom" (estetika! čista estetika!) nude potvrdu superiorne vrijednosti pojedinim umjetničkim djelima. Aliti (koga sad citiram? ne sjećam se) "snickers ima odličan okus, ali nitko pametan ne misli da je kvalitetna hrana".

Bloom potpuno pogrešno iščitava iz Foucaulta nekakav relativizam i "anything goes" filozofiju koje zapravo u Foucaultovom radu nema. Bloom se ni u jednom intervjuu koji sam ikad čuo ili pročitao nije propustio pohvaliti svojom nevjerojatnom brzinom čitanja (u najboljim danima, navodno, čitao je toliko brzo koliko brzo je mogao okretati stranice). I stvarno - lako je povjerovati da je i Foucaulta čitao istom rekordnom brzinom, s obzirom na to koliko je malo od pročitanog razumio.

Ali vratimo se na raspravu o vrijednosnim sudovima u umjetnosti i ideološku kritiku...

Prvo ću se obračunati sa "originalnošću" jer je to jednostavno, a dosta je popularno među zagovornicima alternativnih pravaca u raznim umjetnostima.

Naravno, originalnost je redovito prividna i zapravo je "očigledna posljedica neočiglednog uzora". Naime, čisto filozofski, da bi postojala originalnost, determinizam ne bi mogao biti istinit. Determinizam = sve što se ikad dogodi izravna je posljedica događaja koji istom prethode. Ako je nešto izravna posljedica događaja koji istom prethode, onda se to teško može nazvati "originalnim" (latiski: "originalis" = ono izvorno, iz čega ostalo izvire, početno).

Razgovarate li s ponekim fizičarem ili bilo kojim znanstvenikom izvan humanističkih krugova, uvjerit ćete se da ih pola misli kako je sve determinirano, a druga polovica da na mikro razini (kvantna teorija, "uncertainty principle"...) postoji slučajnost, ali da to nema nikakvog utjecaja na makro svijet koji je potpuno deterministički opisiv.

Religiozni čak i među njima će ustvrditi: ali postoji slobodna volja! To nam je Bog dao. Ali to je teško ozbiljno shvatiti...

Meni je osobno zanimljivije pitanje od gorepostavljenog (postoji li "originalnost", pošto mi je prilično očigledno da NE POSTOJI) ono drugo: otkud se pojavila, naročito u zadnje vrijeme, ta grozna navada da se djela kritizira ili hvali zbog "originalnosti"???

Ja odgovor nastojim vidjeti u potrošačkom društvu i mehanizmima koji društvo drže takvim.

Iliti - ono što je Bloomu ideološka kritika, meni je novac i potrošački mentalitet. Arch baddie.

Jeste li nekad primijetili kako ljudi vole pohvaliti druge ljude ako imaju novi kaput, novi auto, novi sat..? Točno što je tako bitna karakteristika novog da se svi tome toliko dive?

Evo dijaloga iz mog iskustva:

- Lijep ti je taj novi kaput!

- Kupio sam ga u second handu (opaska: taj IZVANREDNI second hand u koji me Ivana Armanini jednom odvela - hvala joj - u međuvremenu je zatvoren... šmrc...)

- A-ha... Ali je KAO novi!

I što je sad to? KOMPLIMENT? Da je kao novi?

Naravno, ako želimo da ekonomija cvate, uvijek nešto moramo željeti. A ako smo zadovoljni s onim što već imamo... Kako ćemo i što ćemo ŽELJETI? Zato i postoje reklame i TV: da nas učine nesretnima kako bismo željeli i kupovali (btw. jel netko primijetio kako su moji uvodnici sve veseliji otkako živim u Zaprešiću u blaženstvu BEZ TELEVIZORA?)!

A što je za reklamnu industriju bolje nego da uvijek i iznova želimo nešto NOVO?

Tko može ustvrditi da nikada nije kupio novu knjigu nekog autora čijih barem tri nepročitanih je već imao u ladici. Evo i ja, jadan ne bio, nedavno kupio Against the Day a Masona & Dixona nisam još ni počeo čitati (iako sam ga kupio, ima već neko vrijeme).

Kupiti NOVO je neodoljivo. Jer novo je bolje od starog. Staro je staro i već je apsolvirano. U starom nema ništa - pazite sad - originalno!

Koliko ljudi znate da ne slušaju glazbu stariju od dvadeset godina? Ono, ne slušaju Beethovena! Mislim, čast svima, a i kič je spominjati... Ali koji glazbenik nakon njega budi tako snažne emocije, koji skladatelj je tako uzbudljiv i, to je možda i najzanimljivije, duhovit kao Beethoven?

Koliko ljudi znate da ne gledaju filmove starije od dvadeset godina?

Gluposti.

Iz nepostojanja "originalnosti" odmah slijedi da se masa umjetnosti koja "možda nije jednostavna, zabavna, posebno inteligentna itd, ali je barem originalna" veselo može odbaciti kao "hermetična, dosadna i neinteligentna". Samo izbacite "ali" koji i tako ništa ne znači.

Neću nabrajati iz pristojnosti, ali jako puno "umjetničkih" stripova spadaju baš u tu kategoriju.

Nadalje, ideološkom kritikom nastojat ću diskvalificirati još nekoliko trendova koji pod stare dane gnjave našeg Blooma:

- umjetnost koja je na cijeni samo zato što su autori na služenju doživotne robije - ako djela nemaju posebno neke druge kvalitete, a tad im ona prva ne bi smjela biti presudna, obožavanje tih djela i svrstavanje istih u panteon umjetnosti naprosto šalje pogrešnu poruku.

- umjetnost koja je na cijeni samo zato što su je pisale žene u vrijeme kad se žensko pismo nije cijenilo - sestre Brontë vjerojatno nikad ne bi ni postale književnice da nisu bile žene, a SIGURNO ne bi imale toliko vremena da pišu koliko su imale, jer - koliko god da su žene bile manje cijenjene u umjetnosti, toliko im je stvaranje umjetnosti olakšavalo što se od njih nije očekivalo da nešto zapravo RADE (onih na višim društvenim položajima, naravno, ali na nižim društvenim položajima - seljacima, radnicima i vojnicima - svima je bilo jednako teško probiti se u umjetnosti); a moja omražena Virginia Woolf krasan je primjer žene koja je i te kako znala pragmatično iskorištavati i svoj povlašteni društveni status i svoje rodne prednosti, pa se laktovima i noktima grebala za "ženska prava" a istovremeno svog suvremenika (samo neusporedivo talentiranijeg i iskrenijeg, naravno) Jamesa Joycea (od kojeg je, uzgred budi rečeno - bezočno krala!) pokušavala diskreditirati na račun "nearistokratskog odrastanja" i javno ga prozivala kao "nedovoljno profinjenog i, iskreno, pomalo neukog plebejca" - ukratko: vještica

- umjetnost onih koje je proslavilo nešto drugo - trenutno jako popularna knjiga koju je možda napisala, a možda dala nekome da napiše, moja bivša docimerica znana kao Nives Celzijus (molim bez zajedljivih komentara), popularna je samo i isključivo jer se dotiče života bogatih i slavnih, a što je o tome mislio i pisao Adam Smith znaju svi koji redovito čitaju moj strip Gledišta na ovoj stranici; oni pak koji ne - sami su si krivi

...itd...

Za sad dosta... Najteže pitanje upravo djela poput Gospodara prstenova ili Gričke vještice (niti jedno nisam pročitao više od dvadesetak stranica, pa mi i to predstavlja mali problem) ću ipak ostaviti za sljedeći put.

Inače se nikome neće dati čitati ovo kad vidi koliko je tu teksta...

    Gledišta #6

...prošlu epizodu pročitajte ovdje.

...nastavak u sljedećem broju.

    Tišina

    Nove pustolovine Marine i Martina #2

...prošlu epizodu pročitajte ovdje.

...nastavak u sljedećem broju.

    Vaši cijenjeni komentari

adam 

napokon novi broj!!!
vec sam mislio da si digo ruke od svega.
ja sam za vise filmova.
tisina je super (ostala dva ne moram hvalit jer se to sad vec podrazumjeva).
ajd malo brze iduci broj 

lizosom 

Spasi Marinu! 

Quelava 

Tišina šuta dupe.
A što ne riskiraš koju minutu više i za crtež 'Gledišata'?
Priča je baš super, al mi crtež i drvene bojice izgledaju predječji, nije na nivou scenarija...
A mislim, sad je gotovo, završit ćeš ga tak kak si ga počeo crtat, al svejedno - smije se jamrat, ne?
Saqmo ti nama njega završi :-)
I sretno s otkazom, nadam se da imaš nešto dobro u planu.