Uvodnikoblog

Ovo je sad tobože prvi broj Kajgod (opet tobože) magazina.

Zašto?

Zato što sam htio nešto promijeniti da mi opet bude zabavno raditi na tome, a i zato što sam si htio ostaviti mogućnost zabušavanja tu i tamo. Moj najnoviji stil života vjerojatno će me prinuditi da povremeno (nadam se relativno rijetko) hobije ostavim po strani.

Stil života?

Neki se možda pitaju da nisam postao vjerski vođa? Neki pretpostavljaju da se radi o bijegu iz civilizacije. Neki misle da samo serem bezveze i da je to jedna od onih danas je prvi dan ostatka vašeg života pizdarija. Ali baš nitko tko me je osobno upoznao (pa zna kako jadno izgledam i kako sam neugodno društvo) ne može pogoditi da je ova dobro obrazovana, zabavna i nadasve prelijepa djevojka:

nekim čudom (po vlastitom priznanju na prepad uhvaćena dok se još nije uspjela razbuditi pa je instinktivno odgovorila ono što je zapamtila iz filmova) pristala udati se za mene.

Elem mi je vrijeme da se počnem navikavati na:
a) zarađivanje nekakvih para za stanarinu;
b) život u dvoje (čitaj: robovanje).

A to starom prdonji poput mene nije samo tako.

Sve u svemu: nema više tjednog ritma, nema više crtanja olovkom, nema više kompliciranog tuširanja milijunima crtica rapidografom. Uglavnom: nema više onoga što je i tako mojim redovitim čitateljima (bilo ih je troje - brojem: 3!) išlo na živce.

A ima: RSS i newsletter (manje više za one koji ne znaju što je RSS, ostalima ne treba) koji će vas redovito obavještavati kad izađe novi broj, više stranica stripa (strašno me ubrzava što ne crtam prvo olovkom, koliko god rezultati bili bijedni), roman u nastavcima (jer me puklo da pišem prozu) i uvodnik (ovo, jelte) u kojem ću srati što god mi padne na pamet i koji će biti nešto kao neredoviti blog.

Da mi treba nešto kao Uvodnikoblog sam shvatio nakon prošlog Animafesta kad su svi mediji ignorirali najmanje nekoliko lijepih skandalčića, da i ne spominjem kako su namjerno ignorirali brojne organizacijske propuste. E sad, sam o njima nisam mogao pisati za novine, časopise i slično zbog novinarske etike (jer sam u nekim stvarima sudjelovao), ali dobro bi mi došao nekakav blog ili tako nešto kao ispušni ventil.

Od ostalih novih sadržaja valja najaviti novi duži strip u nastavcima (vidi desno) koji je čak maestralno obojan drvenim bojicama. Uz njega namjeravam tu i tamo ubaciti neki kraći strip, crtež, karikaturu... Što mi se već bude dalo raditi. Ali ne brinite, što god to bilo, neće biti nacrtano lijepo, neće imati zanimljivu radnju niti uključivati simpatične likove. Crtat ću samo ono što mi daje priliku isprobati, naučiti, pokušati nešto novo.

Roman u nastavcima (ide ispod Uvodnikobloga) je nevjerojatno blesava ideja, jel' tako? Tko bi uopće čitao čitav prozni roman sa ekrana kompjutera, sve da i nije u nastavcima? Tko bi uopće čitao prozni roman sve da i nije na internetu? Ako po ničemu drugom, onda barem po tome da ga nitko neće čitati, Talačka kriza u Mahičnom sjajno će pasati u Kajgod magazin.

Ostajte mi zdravi, a ostalo će već nekako...

    Talačka kriza u Mahičnom #1

I.

Dok je susjed Jiva trčao prema njemu i vikao Upomoć! Upomoć! Martin se oće ubit!, inspektor Stevo pokušao je odgovoriti nekom sarkastičnom replikom, ali (možda zato što je stajao do gležnja u blatu i u ruci držao motiku) ništa duhovito nije mu padalo na pamet.

Jebem ti život! Mislio je. Jebem ti život kad se ne znam narugati ni zapuhanom seljačini koji svoje medvjeđe tijelo goni u valjda prvi trk nakon osnovne škole i tjelesnog odgoja, a dlakava mu trbušina proviruje ispod XXL majice.

Martin se oće ubit! Martin se oće ubit!

Mislim, ako se izvjesni Martin zbilja i namjerava lišiti bijedne egzistencije, koga uopće briga? Ima li gospodin Jiva (ovo "gospodin" je valjda najbliže gorkoj ironiji što se inspektor Stevo uspio približiti čitavog dana) ikavog pojma koliko na ovom svijetu ima beznačajnih mrava poput našeg zajedničkog susjeda Martina? Koliko ima Kineza koji nikada nisu ni čuli za Hrvatsku? Koliko Hrvata koji nikada nisu čuli za Mahično?

Ni sam Inspektor Stevo nije čuo za Mahično dok još nije bio "inspektor Stevo" nego samo Stjepan Pajić, student kriminalistike.

A onda je veselo zgrabio svoju diplomu, zaprosio svoju predivnu djevojku i naprosto se jednog jutra probudio iz svih snova sa vilama u rukama i okusom svinjskih govana na usnama dok je razbacivao gnoj po svježe izoranoj njivi.

Jebem ti život.

Kako su samo žudjele za tvrdim velegradskim asfaltom njegove cipele (kad nije nosio gumene čizme) svih ovih godina. Koliko nade da će jednog dana sudjelovati u nečemu iole značajnom. Da će gledati raskomadane leševe u nekoj mračnoj londonskoj uličici gdje ih je ostavio ludi ali inteligentni serijski ubojica. Da će rješavati najzamršenije slučajeve pronevjere milijuna švicarskih franaka. Da će golim šakama spašavati nezaštićene etničke manjine od poludjelih rasista u pariškim protestima...

Samo da bi na kraju jedina manjina ispao on. Možda ne etnička, ali svakako etička.

Jebem ti život.

Stric je lijepo nudio da ostane u stanu u Zagrebu koji mu je posudio za vrijeme studija. Napokon, Stipice moj, svi smo iz istog mista, svi smo od iste krvi. Moramo si pomagati. A meni je tamo u Zagrebu i tako ladno. Šta ću ja tamo? Lipo si ti nađi gori posa i uživaj s malom. A i nas se tu i tamo siti. Makar liti!

Ali "mala" ima svoju kuću. Umrla baba i ostavila. Odmah tu blizu. Zaposlim se u Karlovcu. Nije ni deset kilometara.

Mahično.

Samo privremeno dok ne steknem ugled. Dok ne steknem ime. Neću nikome o tome govoriti, ali jednog bih se dana volio okušati na velikoj sceni. Negdje vani. Možda čak u Americi. Znam da to nije kao u filmovima, ali zašto ne bi bilo? Ja imam volju. Imam i talent. Zašto ne pokušati? Zašto ne težiti nečemu višem?

Martin se oće ubit! Martin se oće ubit!

II.

Kad je inspektor Stevo prvi put u životu vidio Jelenu nije mu se činilo da će se zaljubiti u tu sitnu djevojku zaraznog osmijeha. Još manje mu se činilo da će uletjeti u brak s njom. Ali posljednje što je i pomisliti mogao tamo negdje u ranu jesen kad joj je prodavao neki udžbenik iz psihologije (ostavio je popis knjiga koje mu više nisu trebale nakon treće godine faksa na zidu studentskog doma) bilo je da će jednog dana živjeti u njezinoj kući, obrađivati njezin vrt i zbog nje mrziti svoj život.

Ali da je bilo što od toga mogao predvidjeti, sve bi se drugačije odvijalo. Sigurno. Kakva glupa ideja brak sa svega dvadeset i tri! Pa slijepa vjera da će zaljubljenost trajati zauvijek! Pa amaterski pristanak na "privremenu" selidbu u njezino selo... Samo dok se ne osiguramo, naravno. Onda ćemo krenuti dalje u život o kakvom smo oduvijek sanjali.

Još koji mjesec da ona diplomira. Još koji mjesec da se i ona zaposli. Još koji mjesec pa ćemo imati malo ušteđevine, onda ćemo lakše ući u kredit. Još koji mjesec pa će mi se možda otvoriti mogućnost za bolji posao. Još koji mjesec pa će se svi problemi misteriozno riješiti i sve će biti super! Kako da ne.

Nezgodna stvar s planovima "za sutra" je što sutra nikad ne dođe. Sutra je uvijek onaj sljedeći dan, onaj sljedeći mjesec, ona sljedeća godina...

I uskoro shvatiš da ti štihanje više nije ono nešto što nespretno radiš da bi pomogao njezinim starim roditeljima, nego si već vještiji i brži od njih. Uskoro se više ne osjećaš prljavo kad stojiš u gnoju. Uskoro imaš tjelesnu građu zvrka kojoj si se smijao kad si primijetio da je svi seljaci dijele.

I što ti preostaje osim priznati samom sebi: postao sam seljak?

Napokon, ima i gorih stvari.

Što bi se dogodilo sa silnim televizijskim zvijezdama, napuhanim političarima ili ljepuškastim sportašima da u jednom trenutku seljaci odluče reći ne i odbiju prodavati hranu po smiješno niskim cijenama? Zašto bi ulaznica za kazalište koštala više od četiri vreće krumpira? Seljaci mogu bez kazališta. Ako treba i do kraja života. A mogu li glumci bez seljaka?

Što bi se dogodilo kad bi izbio novi veliki rat? Tko bi onda preživio? Čije bi usluge bile na najvišoj cijeni?

Inspektor Stevo u stanju je raditi osamsatno radno vrijeme u policiji, putovati na posao i s posla i još uz sve to uzgojiti dovoljno hrane za sebe i svoju obitelj. Može li to tamo neki nogometaš? Nisam ni mislio.

Ugodna mala laž samom sebi da bi sakrio činjenicu: ti nisi slavni detektiv, ne živiš u velegradu i ne baviš se supervažnim slučajevima o kojima ovisi nacionalna sigurnost! Ti si seljak, inspektore! (ne zvuči li sad i ovo "inspektore" jednako ironično kao ono "gospodine" maločas?)

Ali umorni glas uporno ponavlja: Martin se oće ubit! Martin se oće ubit! i inspektor se mora trgnuti iz svojih isfrustriranih unutarnjih lamentacija i saslušati ovog primitivca s njegovim irelevantnim problemima.

A zašto se Martin hoće ubiti, susjede?

Ne sam sebe! Veli da bu vubil i mater i dignul hižu u zrak!

(U ovom trenutku u inspektoru počinje tinjati nada: možda slučaj i nije beznačajno samoubojstvo.)

Znači tako? Hajdemo mi lijepo do njegove kuće pa ćemo vidjeti o čemu se radi.

Pa to mi je Martin i rekal. Da vas dopeljam k njemu! Veli da bu vubil i sebe i nju i da bu dignul hižu u zrak...

To ste već rekli, susjede.

...zato kaj se boril u ratu i sad ga ne slušaju il tak nešto. I zato kaj ga je žena ostavila. I ko zna kaj još.

(Inspektor ne vjeruje da bi njega osobito iznenadilo ili pogodilo da ga žena ostavi.)

Hmmm...

Još je i rekal da oće da dojde televizija i sve to snimi, ali da bude se to s vami dogovoril.

Možda ovaj slučaj i ne ispadne takva pušiona. Pomisli inspektor. Nije osobito originalan, ali mediji vole obespravljene branitelje, a ako se sve to lijepo provede kao u američkim filmovima o talačkim krizama... Mogao bih ja još završiti i na televiziji, u novinama, u svim mogućim sredstvima javne prijevare! To bi mogao biti taj momentum koji mi je trebao. Nešto da pokrene moju karijeru. Nešto da me vrati na pravi put. Na put prema New Yorku ili Londonu. Prema PRAVIM slučajevima, prema STVARNOM kriminalu!

Martin živi dolje u Kalinovcu, zar ne? Velika ciglasta kuća?

Je.

Sačekajte me, susjede, samo pola minute da se presvučem i da stavim normalne cipele

(Inspektor nije siguran hoće li kasnije imati prilike i vremena za presvlačenje, ali zna da ne želi na televiziju u prljavim dokoljenkama.)

Nekoliko koraka prema kući i čizme su već navukle na sebe po kilu ljepljivog blata. Svaki korak je sve teži, ali inspektora to iznenada više ne smeta kao obično. Njegovi koraci nisu umorni. On hrli prema svojoj šansi za bijeg iz ovog živog blata koje ga je usisalo i ne pušta.

Kako samo žude za asfaltom moji tabani!

...nastavak u sljedećem broju.

    Gledišta #1

...nastavak u sljedećem broju.

    Zbor očeva i sinova

    Goran's big score

    Prijetnja

    Vaši cijenjeni komentari

Rico

)pristala udati se za mene( Ouu fakin šit, ako smin primjetit cura-zena ti izgleda obrnuto proporcionalno... dijametralno suprotno... skroz drugovacije od divojaka iz stripova... tvojih.... stoga, BRAVO MAJSTORE :) i SRITNO!!!!! E, sad, nesto iz iskustva, tek sad ces imati vremena i dusevnog mira za crtice i srafurice, mozda ne odmah, ali ubrzo, kad sve legne NA SVOJE MISTO! YEEEAAAAH!

Postao seljak - barem nešto postao! To znači da živi, a uostalom, koliko loše može biti ako se još živi. Djevojka je na mjestu. Inspektor je dobar lik. Pravilno razmišlja čak i o novinarima. Bolje ne pojavit se loš pred njima. Kao što je bolje ne pojavit se u lošem izdanju kao organizator pred tobom kao crtačem, internet čovjekom, čovjekom modernog doba, sretnim, zaljubljenim, kritičarem, novinarom. Da sve detaljno pročitam detaljno mi je trebalo samo pola sata, a znaš koliko je detaljno kada čak vidim da brižna žena koja vadi iz mraka nosi ime Marina, a drug po oružju mogao bi biti crtač i oženjen čovjek, nije li? Ah, ništa mi ne može promaknut, danas sam završila s čitanjem Ovidijeve Metamorfoze. Iz gušta. ;) Ovo me baš uveselilo!

lizosom

Nisam se potpisala. Evo sad :)

buduća supruga 

Iako sam uhvaćena na prepad nisam požalila što sam pristala. Nije Jurica loša prilika - kao što je i sam naveo hoće robovati. A svi znamo da je radna snaga danas skupa :). Stranicu i njen sadržaj nema smisla da komentiram jer nisam objektivna (a i moram reći da mi se sviđa radi mira u kući). 

Rico 

Jel kleknija? Jel kleknija? 

buduća supruga 

Nije kleknija nego je legao preko mene (ja sam jos bila u krevetu) tako da ne mogu pobjeći i reći ne (nije mi baš ostalo puno izbora nego surađivati).  

adam 

ODLICNO! mislim na stripove, za zenu ce tek vrijeme pokazati  

Rico 

Ijuuu!!!!! E, tako se to radi, old way stajl jurica. To je prava edukacija za mlade. Otvori savjetovaliste!Mlada, glavno da nije toljagu koristija :) 

jurica 

fala svima koji su odvojili vrijeme za citanje, a sto se tice prosnje: morao sam za nesto iskoristiti godine treniranja brazilske jiu jitse. uhvatis ih u giljotinu i da vidimo hoce li reci ne ;-) 

buduća supruga 

Ajde sta se sad tu hvališ s tim jiu jitseom. Priznaj ti ljepo ljudima kako to kod nas funkcionira i koja je tvoja zadnja riječ. 

jurica 

da, draga. 

mcn 

Crtež se popravio, a život nisam stručan komentirati. ):) 

kmica 

cestitam, zasto bi tebi bilo bolje nego meni, jos da dodju dica pa cemo citat bajum-bajum u nastavcima:) 

čoro 

stripovi: dno dna dna dna (osim pretnje) roman u nastavcima: to je to, nacija je zasićena šarenim slikicama i interaktivnim igricama, nama hrvatima treba nešto iskonsko - crna slova na bijeloj podlozi, kazivanje, pjesma! a i uvijek me živciralo glupo šuškanje papira! 

Ned 

Nisam dolazio neko vreme na blog, i tako sam se prijatno iznenadio i uvodnikom i stripovima, a lepim vestima naročito. Koliko li godina ima inspektor, kad toliko žudi sa gradskim smogom, pitam se... 

Quelava 

Ajmo, ajmo!
Novi nastavci! Brže!
Gledišta obećavaju, malo me iz nekog razloga podsjećaju na 'Svagdanju borbu', valjda zbog odnosa lika i roditelja...al to bi moglo bit super.
Aaajmo!
I big score je zakon. Osobno iskustvo? :-) 

jo 

bravo..
 

Timothe 

Pree brutalno .... :-)