Uvodnikoblog

Mrvicu smo sporićkavi...

Ono, par kh... kh... mjeseci (više od godinu dana) ni K od kajgoda, jelte...

Ali sad je opet tu i pravimo se da ništa nije pošlo po zlu! Budimo kao vlada! Zaboravimo predizborne "garacije" (sjećate se potpisanih papira na kojima je stajalo sve što majstori POTPISOM garantiraju, a gdje je pisalo svašta?) i okrenimo se budućnosti. Idemo dalje!

A dalje bi bilo prema broju 10 u kojem kreće ona pradavno najavljena promjena koncepta. Nešto kao redizajn. Ništa dramatično, ništa što bi vas iritiralo, ali očito se moram svakih toliko iznova izumiti kako bi mi i dalje bilo zanimljivo furati neki koncept.

To je i glavni razlog zašto sam u ovom broju zatukao oba serijala (nije baš da sam planirao da ovako završe, ali kaj sad)... Treba nam novi početak!

***

Nije baš ni da se čitavu godinu nisam uopće igrao crtanih romana. Ponešto se pojavilo u kojekavim Sergejima i još ponegdje. Napisao i neke scenarije za druge, talentiranije crtače... Ali kopka me čitavo vrijeme moj Kajgod.

Možda i najviše zato što, potpuno neočekivano - ima čitatelje!

Svaki put kad se upitam zašto se uopće bavitim ćoravim poslom kad mi svi objektivni pokazatelji kažu da se bitno više isplati crtati crtiće (btw. jel vam se kad dogodilo da googlate svoje ime - to znam da jest ;-) - i saznate da ste negdje u dalekoj Americi osvojili prvu nagradu žirija za kratki crtić iako niste imali pojma ni da vam je film uvršten u konkurenciju i prije nego su vas organizatori uspjeli kontaktirati? e pa meni jest). Znači:

• film će pogledati puno više ljudi nego pročitati strip (ako se kod nas međunarodni bestselleri tiskaju u 500 primjeraka dalje ne moram ni dokazivati)
• filmovi imaju krasne festivale na kojima se dobivaju krasne nagrade koje krasno laskaju svačijem egu
• na krasnim festivalima se krasno jede i krasno pije što krasno laska svačijem trbuhu
• film povremeno donese i nekakvu lakozarađenu šušu ako se čovjek angažira oko reklama ili se našilji na HAVC

Ali jebeš ga ako čovjek naprosto voli taj usrani strip i koliko god i u dvadeset i prvom stoljeću autori pola dana provedu u iscrtavanju pomoćnih linija, studiranju fotografija i precrtavanju baroknih meštara, koliko god mi se ponekad činilo da je strip kao umjetnost ozbiljno zaostao u razvoju (zadnje sam popizdio kad sam skužio da likovno između novog broja omiljenog mi Q-a i Strip revije sa pedeset godina starim stripovima gotovo da i nema razlike), koliko god sumnjao u moć stripa da prenese snažne utiske i emocije koje književnost prenosi s lakoćom (naravno, s druge strane strip se s lakoćom našali s apsurdnostima svakodnevlja kao u Trondheimovom Zekanu ili Clowesovom Ice Havenu, dok to u književnosti ne uspijeva gotovo nikome - laka zemlja jedinom za kojeg znam: Johnu Updikeu, koji je - zanimljivo, zanimljivo - u mladosti želio postati crtač stripova, ili barem karikaturist)... Ljubav je i dalje jača.

Ako ne nacrtam neki stripić barem tu i tamo počnem se osjećati usrano. Evo i ovom Kajgodu sam se vratio u nezgodnom trenutku jer je apstinencijska kriza bila naprosto pre jaka. A puuuuuunooooo drugih poslova (koji ekšli donose neku financijsku, pa i statusnu korist) visi mi na vratu nezavršeno.

***

Od ostalih blogouvodničkih tema... Beba Filter je nedavno navršio godinu dana. I nema sumnje - moj najveći strah iz jednog od prošlih brojeva se obistinio: Filter je naslijedio moje sofisticirane uši zbog kojih prije nego se s nekim pohrvam uvijek moram napomenuti: "Nema poluga na ušima!".

Jadno dijete.

Inače, bez ikakve sumnje svim mladim supružnicima savjetujem ono što im drugi neće (iako misle): kupite mačku ili psa.

Dijete jednostavno nije vrijedno truda. Previše neprospavanih noći, previše potrošenog vremena, previše napuštenih vlastitih ambicija, previše spičkanog novca... Da bi vam onda dijete odraslo u ružnog narkomana, s leđa napadalo redare na kojekakvim stadionima, uništavalo tuđu imovinu i za svoju delikventnost krivilo - vas.

Mačka je s druge strane divno egocentrično stvorenje. Za razliku od samopodređujućih dvoličnih pasa i zle djece - mačka vam uvijek lijepo da do znanja kad se želi maziti, kad grepsti, kad loviti miševe, kad žderati...

***

I tak...

Do skorog viđenja u sljedećem, osvježenom broju.

Jei!

    Moj obračun s njima

Zekanove hvalevrijedne pustolovine čudna su pojava u svijetu stripa. Povijest nastanka ili znate ili googlajte ili pročitajte u odličnom Macanovom tekstu u 15 dana - ukratko: L'Association alternativac koji je na jednom razvijenom tržištu postao popularan i počeo objavljivati manje više slične stripove u mainstream izdavačkoj kući čime je navukao bijes dijela alternativne scene, ali i veliki broj čitatelja izvan geta... itd... Onda je tu još suluda kronologija izlaženja još dodatno zakomplicirana kod nas kad je Edvin odlučio izdati prvo zadnji album, pa je MC propao, Fibra preuzela... Kaos živi.

Ali to, naravno, nije nešto što mene zanima niti mi se o svemu tome puno piše.

Mene zanima što je to što odvaja alternativce od mainstreama i zašto su spremni oprostiti svojim kolegama sve osim uspjeha.

Zekan je, primjerice, naprosto briljantan serijal nekonvencionalne naracije i nekonvencionalnog crteža (barem u trenutku kad se pojavio, sad je već sam postao svojevrsna institucija i bla bla), ali znam prilično alternativaca koji ga preziru, iako sam uvjeren da bi ga obožavali kad bi se radilo o nekom nepopularnom stripiću za koji znaju samo oni.

Neki su čak imali prilike upoznati autora i bez pardona kažu da im je strip bezveze jer je autor pizda. A? Kakve sad to veze ima jedno s drugim?

Čini mi se da je to iz nekog Murakamija ili tak nečeg - "tko čita klasike, ono što čitaju svi, ne može ni pisati posebno". Jel' to možda korijen prezira koji alternativci gaje prema popularnosti? Ako svi čitaju Zekana, onda ću čitanjem istog samo pokvariti svoju posebnost? Napokon - ako mi kažete u lice da nikada niste prestali nešto voljeti zato što je postalo popularno (neki bend, neku pjesmu, neki film, seriju, strip...) spreman sam riskirati i nazvati vas lažljivcima.

Želja za posebnošću, za osjećajem da ste nešto otkrili, otišli negdje gdje nikad nitko prije vas nije bio normalna je. Štoviše, mislim da je evolucijski uvjetovana. Plemena koja su istraživala, otkrivala, izmišljala imala su veće šanse za preživljavanje. Očigledno - kako smo inače mi ljudi (objektivno stvarno bijedna vrsta: bez krzna da nas štiti od hladnoće, sporiji od većine ovećih životinja, slabiji od skoro svih) preživjeli sve ove milenije?

Ali opet, čovjek bi morao imati malo samokritičnosti i makar prvo sebi, a onda i ostalima, priznati - ovaj Trondheim radi stvarno odlični strip koji pomiče granice ukusa široke publike i stavlja pred nas, alternativce nove izazove. Kamo dalje? Kako strip pomaknuti još malo prema promišljanju umjesto forsiranja uvijek iste i sad već zbilja dosadne pustolovine unutar strogo zadanih okvira strukture i žanra.

Lišeni okova skupe i dugotrajne produkcije uredno iscrtanih sličica realističnih tjelesnih proporcija čija proizvodnja se i onako svodi na matematičke odnose, stripovi poput Svagdanje borbe i Zekana, bez obzira što mislite o njihovoj umjetničkoj vrijednosti, otvorili su vrata literarnom stripu u svijet komercijalno isplative proizvodnje. Naravno, posljedično gledamo horde loših pisaca kako se oslobađaju istih okova i proizvode gomilu loših priča, ali živcirati se zbog toga je kao živcirati se zbog prevelike književne produkcije. Neka ljudi pišu, kažem ja. I neka ih objavljuju. Zato imamo urednike kojima vjerujemo, nakladničke kuće kojima vjerujemo, čak ponegdje i ponekog zlog kritičara kojem vjerujemo da biraju umjesto nas. Više je bolje.

To je slično kao kad Fibra preuzme Zekana od More comicsa i najednom se nađe nova grupa čitatelja (i kupaca, srećom) koji ne bi taj strip takli ni štapom da nemaju puno povjerenje u Markov urednički ukus.

A ako Trondheim i nije više alternativac, barem je dobar mainstream. A ja volim misliti da je u tome zapravo i bit cijele priče. Da mainstream generalno nije, po mom mišljenju, dosadan i glupav - alternativa mi ne bi ni trebala. Veselo bih stajao u redu na kiosku da kupim najnoviji jeftini Bonelli i svi sretni!

Ili bi mi se ukus formirao tako da bih, bez obzira na sve, i dalje htio nešto drugo jer ovo eto svi vole?

***

Nedavno sam pročitao mangu 20th Century Boys. To je nešto jako popularno, pogotovo kod nas malo tko nije pročitao, ali ja, eto, ne volim biti u trendu, pa sam si dao vremena.

Istovremeno, popustio sam općepopularnom Bakumanu, pa to redovito pratim (nova epizoda kasni dva tjedna u trenutku dok pišem).

I kakve to jedno s drugim veze ima?

Ima jer je Bakuman manga o crtačima mange i u njoj je vrelo informacija o funkcioniranju manga scene u Japanu. Ponajzanimljiviji je princip upitnika (ocjena serijala sa strane čitatelja) na osnovu kojih se serijali ukidaju i mangake gube posao.

Da sam 20th Century Boyse čitao prije Bakumana ne bi mi baš bila jasna struktura tog stripa, ali ovako...

20th Century Boysi počinju kao odlični plagijat¹ Kingovog It (sudim po kod nas jako popularnoj televizijskoj seriji, knjigu nisam čitao), a onda (valjda jer je imao odličan rang u upitnicima) vrluda u svim smjerovima, uključuje likove koji nemaju smisla (koliko ono dječaka koje nitko u školi nije primjećivao? 10? u Japanu nitko nikoga ne primjećuje? ili ti likovi nisu bili planirani, pa je to koristilo kao objašnjenje zašto ih nema u ranijim flešbekovima?) i iz stranice u stranicu sve je jasnije da zadovoljavajući rasplet dobiti nećemo.

Sve u svemu, ostajem pri svome - manga je superiorni format zapanoj tradiciji u prvom redu zbog manjih ograničenja u broju stranica. Nažalost, i manga ima svoje pritiske (upitnici), pa se tako i Bakuman polako iz odličnog početka pretvara u razvučenu sapunicu, ali tako je to kad je čovjek ovisan o prodaji.

Sad da pokušam to povezati sa alternativcima... Valjda je ta neovisnost, scena u kojoj je dobra prodaja sramota, a ne čast i bogatstvo, solidan okvir u kojem se može raditi najbolje što autor može, umjesto da mora biti komercijalist, PR i sam sebi menedžer.

A rijetki autori koji mogu ostati svoji i u tržišnim okvirima... Zašto ih mrziti?

¹
Vrijedi primijetiti da ja osobno, za razliku od većine ostalih koje znam, nemam ništa protiv plagiranja. Ako je autor plagirajući u stanju nadmašiti izvornik - BRAVO! - a ako nije; kome smetaju njegovi loši pokušaji imitacije?

    Gledišta #9

...prošlu epizodu pročitajte ovdje.

    Nove pustolovine Marine i Martina #5

...prošlu epizodu pročitajte ovdje.